O ironiji života mog, o meni

Dugujem sebi još poneku kafu u četiri oka i jednim velikim srcem, koje kuca prečesto 200 na sat ili minutu. Dugujem si još onaj iskreni osmijeh djeteta u ogledalu, dugujem si još poneki, samo meni razumljivi monolog, makar bio na tri jezika. Dugujem si još poneku ludu misao i poneki uzvik razuma, u ovim ludim četrdesetim u nenormalnom dvadeset i kojem vijeku. Dugujem sebi od prije deset godina još mnogo toga, onoj za desetak ljeta još više, a opet najviše ovoj trenutnoj, koja je zaglavila u svijetu lažne demokratije i lažnih ljudskih sloboda, izmedju dobra i zla, izmedju nefsa i srca, izmedju pravde i krivde, izmedju Ljubavi i ljubavi. Gledam i slušam, a šutim uglavnom, već neko vrijeme. Pametan šuti kad budale progovore, izgovor mnogima.
Mrzim izgovore, najviše vlastite.
Nije da šutim, nego čekam da složim, naučim, redam prioritete kao puzle, ne kao kulu od karata, škole su me koštale ali sam zato dosta naučila. Samo gledaj ciljeve i čekaj, sve dodje onom, ko zna da čeka. Jel dativ ili pak akuzativ?
Zaboraviš koliko voliš.

Nafaka je to. Zato se ja ne bojim nikog osim Allaha, i pisanjem svjedočim da nema boga osim Njega, vjerujem da je Muhammed s.a.v.s. Njegov rob i poslanik. I uvjerena sam da se sve dešava Allahovom voljom i odredjenjem.

Najviše griješe ljudi, koji misle da oni, koji šute ne znaju odgovore.

Šuti i slušaj, još mi odzvanjaju riječi majke, izrečene prije više od dvadeset i kusur godina.

Trebala su mi dva desetljeća da razumijem značenje dva jednostvna glagola, jelda.

Sve na vakat ženo.

Stari se.